Katedrala |
Iz strukture djela (pogledati opise prostora 1, 2 i 3 ) je vidljivo da je događanje rezultat suradnje i zajedničkog promiđljanja viđe različito usmjerenih autora koji žele sintezu svih umjetničkih izraza u sveobuhvatno djelo-ambijent. Pri tome, ne radi se ni o kakvoj novoj umjetničkoj ambiciji. Tu starost novoga autori naglađuju manifestno pobrojavajući predđasnike koji su se u različita vremena bavili idejom na individualno ograničene načine ispisujući povijest umjetnosti posljednjega stoljeća. Svima razumljiv i dostupan primjer gezamtkunstwerka, odnosno pokuđaja stvaranja sveuključujućeg djela jest stolna crkva, katedrala, osobito iz vrlog perioda 13. i 14. stoljeća. I ovi su vrlo stari majstori iz iste pobude iz koje se to čini i danas, htjeli uvažiti sve vidove osjetilnosti i dotaći čovjeka u svim njegovim dijelovima tijela i duđe. Slikarsko, kiparsko i arhitektonsko oblikovanje vodeći računa o kretanju oka, tijela i zvuka prostorom, te zvukovno oblikovanje rituala uslojavaju prostor katedrale čineći od njega reprezentativni univerzum. Značajno je za katedralu da traži izniman napor, ulog i sklad đire druđtvene zajednice, kao i suradnju raznovrsnih, a vrsnih majstora. Valja zaključiti kako danađnje tehničke mogućnosti, ono đto se u jednom svom dijelu naziva multimedijom, korijene ima u čovjeku oduvijek imanentnoj potrebi za promiđljanjem i oblikovanjem tj. reprezentacijom totaliteta. Katedrala iz 1988. osobito je brižna spram položaja publike. Posjetitelj je integralni dio samog djela jer svojim kretanjem oblikuje ambijent. No, ne i svojom voljom. Naime, interfejs koji prevodi kretanje posjetitelja u zvučnu posljedicu vrlo je sofisticiran. Posjetitelj ne može doista |
dešifrirati na koji način njegovo kretanje utječe na okolinu, jer ne postoji jednostavna konstrukcija uzroka i posljedica. Dakle, u ovj je katedrali, kao i u nekim drugim katedralama, sve je onako kako je i inače u životu. Organski, prirodni, a ne mehanički, racionalni splet međuutjecaja. Alterego posjetitelja postavljen je u figuru pjevača, koji u ambijentu jest aktivan svojom voljom i ta svojevoljna aktivnost temelj je i izvor cjelokupnoga događanja. Ali, uvijek postoji barem jedno ali. Ovdje je to instanca elektroencefalograma koji bilježi organske procese unutar pjevačeve lubanje, i na osnovu toga producira zvuk i sliku. Organski procesi samo su dijelom posljedica pjevačeve volje za pjevanjem. Drugim svojim dijelom nužnost su svijeta, to jest božja su volja. Umjetnička pouka i poruka katedrale iz Galerije prođirenih medija u najmanju je ruku dvostruka. Govori o transprentnosti svakoga medija, a to će reći o temeljno ravnopravnim mogućnostima oblikovanja i sadržaja bilo da se radi o digitalnim sredstvima ili o onim raspoloživim u 14. stoljeću. S druge strane govori o imperativu umjetničkog razvoja novih medija. Jer, vjerojatno je da će generacijama slijedećih stoljeća percepcija biti ustrojena na bitno drugačiji način. ©irokoj publici Kelnska katedrala sigurno će biti manje atraktivna od neke od budućih digitalnih inačica. Otprilike na isti način nama je danas Kelnska katedrala daleko razumljivija od Stonehenga. Napomenimo jođ jednom da je djelo o kojem smo govorili prva kompjuterski generirana interaktivna okolina na nađem prostoru, gdje je osobitim eklektičnim jezikom oprostorena ideja katedrale kao veza slikovnih, volumenskih i zvučnih činjenica, odnosno kao multimedijsko djelo. Kristina-Leko-Fritz, 1998. |