ANA LENDVAJ O KATEDRALI|
Katedrala |
SINOC U GALERIJI PROŠIRENIH MEDIJA HDLUZ-a PROJEKT "KATEDRALA" U cuvenom razgovoru s još trojicom umjetnika, svojih duhovnih srodnika, veliki "propovjednik, duhovni vodic i šaman" nove umjetnosti Joseph Beuys govorio je o potrebi gradnje nove katedrale, nove (duhovne) katedrale koja ce savršenije od npr Koellnske katedrale (tj. konkretne ostavštine savršenog graditeljskog duha) odraziti geniajalno kreativno iskustvo novog vremena i njegova duha. Nova medijska katedrala ostala je tako zadatkom onih koji dolaze poslije Beuysa, a osjetljivi su na njegovu provokativnu ostavštinu. S to Beuysovom idejom katedrale bitno korespondira multimedijalni glazbeni-likovno-scenski projekt "Katedrala", premijerno ostvaren sinoc u Galeriji proširenih medija HDLUZ-a kao kolektivno autorsko djelo koje potpisuju Boris Bakal, Darko Fritz, Stanko Juzbašic, Ivan Marušic i Goran Premec. Njihov ambiciozni projekt ciji je rezultat, recimo odmah, izuzetno zanimljiv i kao svojevrsan esej o umjetnosti koji prenosi stavove autora o umjetnosti, i kao sam umjetnicki produkt - podrazumijevao je i dodatnu autorku i tehnicku suradnju. Uz autorku pomoc Alenke Bobinski, Joška Lešaje i Vlade Peteka, niza tehnickih suradnika, pokroviteljstvo Omladinskog radija "101", pomoc Omladinskog kulturnog centra, Kulturnog i informativnog centra SRNJ u Zagrebu, Francuskog Kulturnog instituta, Centra za film, Centra za kulturu i informacije Zagreb, Centra za kulturu i film "August Cesarec", projekt je omogucilo još 16 sponzora male i velike privrede! No, cijeloj toj "katedrali" pomocnik, uistinu potrebnim, slozenim zahtjevima projekta, autorska ekipa najbolje se oduzila kvalitetom svoga djela. |
Izgradivši novi prostor unutar Galerijskog prostora - scenom, zvukom i slikom sagrađena je svojevrsna "katedrala", jedinstveno medijsko djelo, takvo dakle koje se ne raspada na sastavne faktore iako takva mnozina upotrebljenih medija naginje ekscesu "potapanja" jednog na racun energije drugog medija. Hodnici novosagrađenog prostora mjesto su instalacija Ivana Marušica: rada s naslovom Duchampov akt koji silazi niz stepenice" ( također jedan od momenata art-esejizacije) i drugog koji je organski vezan s likovno-zvucnim segmentom projekta, instalacijom koja funkcionira kao ambijent i kao muzicka mašina koja cini dio uspostavljenog zvukovnog prostora projekta. Slozenim sistemom kompjutera i elektronskih naprava, ukljucujuci i nehoticnu, ali ocekivanu "intervenciju" samim prisustvom posjetilaca, gradnja zvucne slike zaokruzuje se scenicnim nastupom ekspresivnog baritona Josipa Lešaje. Događa se u centralnom prostoru projekta, na sceni sagrađenoj od tv-monitora koji, opet slozenim sistemom, produciraju prostor u prostoru, dopunjeni dijaprojekcijama (slajdovi su autorski rad D. Fritza) gdje kolaz arija izuzetne dramske tenzije zokuplja publiku što stoji na mekom podu (asocijacije na Beuysov filc), prepuštena multimedijalnoj kupki estetizacije ili pak napregnutoj ukoliko zeli racionalizirati taj ocito esejizirajuci projekt. Cinjenica da je projekt poceo 23. Veljace, što je datum godišnjice smrti Andya Warhola, da se idejno oslanja na W. Benjamina, Beuysa, M.Eliade, Hartmana, Kounellisa, Kandinskog, Maljevica i druge, potvrđuje i teznju autora da putem projekta izlozi i vlastite stavove o umjetnosti. To uostalom mozete provjeriti veceras i sutra uvece, koliko "traje" ova "katedrala povecanog sensibiliteta".
Ana Lendvaj, VECERNJI LIST, 24.02.1988; str. 14. |
